Prva gimnazija u Sarajevu je prva i najstarija sekularna srednja škola u Bosni i Hercegovini. Osnovana je davne 1879. godine ukazom tadašnje Zemaljske vlade po odluci cara Franje Josipa. “Ugledna stara dama”, kako je često nazivaju osnovana je u jednom prijelomnom i burnom periodu naše historije, godinu dana nakon ulaska Bosne i Hercegovine pod Austro-Ugarsku monarhiju. Nakon višestoljetnog Otomanskog carstva, kod naprednih domaćih ljudi formirano je uvjerenje i inicijativa o potrebi ostvarenja jedne zajedničke, interkonfensionalne škole, gdje bi se stvarao školovani domaći kadar za kojim se osjećala velika potreba, i koja bi otvorila vrata učenicima svih naroda Bosne i Hercegovine.
Do tada su postojali neki oblici srednjoškolskog obrazovanja konfesionalnog tipa. Zahtjev sa obrazloženjem o potrebi otvaranja zajedničke srednje škole upućen je u Beč i, po odluci cara (koji dokument škola posjeduje), Zemaljska vlada u Sarajevu je donijela ukaz kojim se: “Realni gimnazij otvara”. Prvi direktor škole bio je dr. Ivan Branislav Zoh. Sarajevo je te prve školske godine dalo svega 42 učenika u prvi razred nove škole. Prva upisnica (dnevnik) škole. školske 1879/80. godine nalazi se u Muzeju Prve gimnazije i njene požutjele stranice izazivaju nostalgično poštovanje. Do 1919. godine bila je to muška škola. Od 1919. god. upisuju se prve djevojke.
Prva zgrada gimnazije tokom prve školske godine bila je ranija zgrada Ruždije u Halilbašićevoj ulici, skučenog prostora i niskih stropova, gdje se jedva moglo uspraviti. Zatim škola seli u Salomovu zgradu na uglu Jelićeve ulice kod Katedrale. Ta zgrada i danas postoji, a današnja zgrada, koja je namjenski građena, dovršena je deset godina kasnije i 1889. godine primila je prve učenike. Nova škola je od svog osnutka imala veoma stručan nastavni kadar i odmah se istakla i nametnula svojim kvalitetom. Izložba đačkih radova na kraju prve školske godine bila je kulturni događaj za grad i prva zvanična izložba koja je uopće otvorena u Sarajevu. Četiri godine kasnije, 1883. godine, u Trstu, Prva gimnazija je osvojila drugu nagradu na izložbi škola u Austro-Ugarskoj monarhiji, ostavljajući iza sebe renomirane škole Beča i Pešte. Ubrzo se pročulo o školi sa ovih balkanskih prostora. Nastavni jezik određen je naredbom kojom je i škola osnovana i nazvan je “bosanski zemaljski jezik sa latinskim i ćirilskim pismom”.
Opremljenost škole bila je na visini. Kabineti, učila, udžbenici – sve je bilo po najvišim didaktičkim mjerilima i dostignućima onoga vremena u Monarhiji. Kroz proces obrazovanja i stvaranja školovanog domaćeg kadra sazrijevala je i nacionalna bosanska svijest. Može se reći da je Prva gimnazija kao živo tkivo ovoga grada urasla u njega i sve što se u kasnijim decenijama burno prelamalo u životu grada ogledalo se i kroz školu, koncentrisano kao u nekom fokusu. Kroz minulih 130 godina kroz školu su slijedom decenija prošle hiljade individualnosti (gotovo 50.000 učenika), a to su bili ti građani Sarajeva koji su se u njemu iskazali u raznim područjima rada, gradili ga, uzdizali i cinili njegov najugledniji dio. U plejadi likova – ličnosti izraslih iz redova profesora ili učenika Prve gimnazije zaista je teško izdvojiti pojedince. Ipak vrijedi istaknuti književnike Safvet-bega Bašagica, Isaka Samokovliju, Tugomila Alaupovića, Petra Kočića; slikare Voju Dimitrijevića, Branka Šotru, Jovana Bijelića, Marija Mikulića, te dva nobelovca: Vladimira Preloga i Ivu Andrića; eminentne ljekare, političare, umjetnike, stručnjake ili jednostavno – obrazovane građane. S poštovanjem treba istaknuti i neke profesore intelektualce, iz perioda između dva svjetska rata: čuvenog matematičara dr. Stjepana Tomića, dr. Hajrudina Ćurića, dr. Marcela Šnajdera, dr. Kalmija Baruha, Danijela Ozmu i druge. U poslijeratnom periodu djelovali su također izuzetni profesori i pedagozi. Ko se ne sjeća profesora umjetnosti, omiljenog Bore Mihačevića, ili profesora historije, Dževada Juzbašića, danas akademika i dobitnika visokih međunarodnih priznanja. Kako je tokom svog postojanja škola bivala opća (realna) i klasična gimnazija, pamte se i vrsni klasičari – profesori latinskog, arapskog i grčkog jezika. O kvalitetu kadra govori i podatak da je poslije 1946. otvaranjem prvih fakulteta u Sarajevu veliki broj profesora Prve gimnazije postavljen za fakultetske profesore. Kroz Prvu gimnaziju je tokom njenog postojanja provjetravao napredan duh, težnja ka novom, demokratskom, naprednom. Ova ustanova je od njenog osnivanja do danas u žiži prosvjetnog i kulturnog djelovanja u gradu i državi. To je izrazito sarajevska škola koja je, tokom 120 godina, bila tijesno vezana za grad i dijelila sudbinu grada.
U okviru obilježavanja 110-godišnjice rada škole, pripremljen je i realizovan važan projekat – otvoren je Muzej Prve gimnazije. To je prva i do sada jedina muzejska postavka iz historijata školstva u Bosni i Hercegovini. Može se s ponosom reći da je Prva gimnazija svijetlog obraza preživjela posljednje četiri godine teškog rata, destrukcije i opsade grada Sarajeva. To je jedina škola u gradu u kojoj rad nije bio prekidan od aprila 1992. godine. Nastava je održavana i na -100C. Sačuvan je kvalitetan nastavni kadar, sačuvana školska arhiva, dokumentacija i biblioteka. Škola je bila istodobno i izbjeglički centar. Tokom rata gimnazija je pogođena s više granata, ali su do danas sve učionice obnovljene. Danas škola djeluje kao opća gimnazija u čijem je programu izbalansirano jezičko, društveno, matematičko-informatičko i prirodno područje. Škola je multikulturna, otvorena je širom za najbolje učenike i najbolje profesore.
Uvijek Prva – Uvijek Prvi!