Prva gimnazija u saradnji sa NVO Društvo prijatelja grada Sarajeva postala je simbolična podrška zamisli da se u svim srednjim školama Kantona Sarajevo održava takmičenje u pisanju literarnih radova posvećenih Goranu Čengiću – pravedniku, bivšem učeniku Prve gimnazije, a u cilju razvijanja osjećanja ljudskosti, plemenitosti, pravednosti i odgovornosti.
Pred nama su odlomci iz nagrađenih literarnih radova učenika Prve gimnazije koja je ostala „nukleus“ nastojanja da podsjećanje na Gorana Čengića ostane podsjećanje da građanska hrabrost mora biti na djelu u svakodnevnim životnim situacijama, a da njegovo ime zauvijek ostane simbol građanske hrabrosti dostojne poštovanja.
Sarah Viteškić
Dok sam bila dijete učili su me da je heroj neko ko nosi plašt, da herojstvo dolazi sa nadnaravnim moćima, tajnim identitetom i slavom. Sada kada sam već odrasla, shvatila sam da to nije istina. Heroji su svuda oko nas, u našem svakodnevnom životu i pokazuju svoje lice u situacijama u kojima bi većina pognula glavu i pravila se da nepravdu ne vidi.
Možda ljudi zaista ne vide istinu?
Aida Osmanagić
Ljudi ne vide istinu jer biraju, dijele svijet na svoje i tuđe. Dijele ljude na ove i one, ne znajući da postoje samo dobri i loši. Mi biramo, a zlo ne bira, uzima sve ono što nađe ispred njega. Uzima nas sve jedno po jedno, a mi se ne branimo. Imamo li pravo da šutimo pred zlom? Da li to naš strah progovara umjesto nas? Trenutak šutnje. Trenutak šutnje i molitva za našeg Gorana.
Molit ću se tiho da ne probudim zlo.
Amina Magoda
Goran je igrao za ekipu RK Bosna, i već kao sedamnaestogodišnjak osvojio kup Jugoslavije. Nekoliko decenija kasnije, 14. juna 1992, na Grbavici se desio stravičan zločin, kada je ovaj vrsni rukometaš imao susret sa Veselinom Vlahovićem Batkom. Goranove riječi, koje su pokušale spasiti komšiju, s odlučnošću Antigone oživiše na trenutak, ali ono što će uslijediti
rezultirat će tim da vječno zanijemi. Batko reče da i Gorana vode zajedno sa Husnijom. Obojicu su odveli na Trebević pred streljački vod, Golgotu za nepočinjene grijehe. Grad je sa te visine ličio na otvorenu raku… Goran je u trenutku pogibije imao roditelje, suprugu i dvoje djece – Srđana i Vanju. Lebdeći u metafizičkom izgnanstvu u majci je i danas krik koji bi, da se prolomi iz nje, mogao probuditi Gorana iz vječnog sna.
Asja Bajramović
Kada bi zidovi moje škole govorili, pričali bi o mnogim pametnim i snalažljivim glavama koje su ih okrznule u putu prema još jednoj novoj lekciji, ali kad bi ih pitali o hrabrosti tih učenika, ne bi pričali o onim mangupima koji su se suprotstvaljali svojim profesorima.
U glas bi govorili o Goranu Čengiću koji je poput mene sjedio u istim klupama u kojima sada ja provodim svoje dane. Pričali bi to sa ponosom kakav bismo svi trebali imati, jer se nalazimo u gradu u kojem je on postao heroj… I kako vrijeme protiče, sjećanje sve više i više blijedi. Ostaju samo slike i slomljeni osmijeh jednog malog broja osoba sa uspomenom.
Haruna Bandić
Danas mi se javljaš kao osamljena zvijezda obasjana sjajem pravednosti, koja visoko na nebu gori žarom zlatnog oreola koji zamišljam da nosiš i svjedoči da ljudi poput tebe prolaze ovim svijetom sanjaju i ostavljaju svoje tragove. Tada sam sigurna da si sretan jer znam, pravednicima su zvijezde uvijek bliže nego ljudi…