Prva gimnazija u Sarajevu najstarija je sekularna srednjoškolska ustanova u Bosni i Hercegovini. Osnovana je 1879. godine ukazom Zemaljske vlade, a odlukom austrijskog cara i ugarskog kralja Franje Josipa. To je bila prva državna srednja škola interkonfesionalnog karaktera, koja je, kako je ostalo zapisano, „učenicima svih narodnosti u BiH širom otvorila vrata“. Škola je prigodnom svečanošću otvorena 6. novembra 1879. godine, a u prvi razred su upisana 42 đaka. Budući da je zgrada u kojoj je škola trebala biti smještena izgorjela u velikom požaru u augustu 1879. godine, gimnazija je bila smještena u zgradi u Halilbaši- ća ulici, koja se tada zvala Kotorina. U toj zgradi se nastava odvijala samo godinu dana. Školske 1880/1881. godine nastava se izvodila u kući Vite Saloma, na ćošku nekadašnje Aleksandrove i Jelićeve ulice.
Iako su ovdje uslovi bili mnogo bolji, već naredne godine (1881/1882), škola je premještena u obližnju zgradu, na ćošku Jelićeve i Prijestolonasljednikove ulice (današnje Ferhadije). Zgrada je u ono vrijeme imponirala svojom visinom i prostranošću.
Konačno, 1890. godine dovršena je gradnja državne zgrade prema zamisli projektanata Karla Paržika i Augusta Butscha u neorenesansnom stilu. Početkom školske 1891/1892. godine zgrada gimnazije je smještena na mjesto gdje se i danas nalazi, a škola je imala 267 učenika.
U početku se zvala Carska kraljevska realna gimnazija, a 1883. godine postaje Klasična gimnazija. Početkom školske 1883/1884. godine otvara se peti razred i mijenja se naziv u Velika gimnazija. To je ime zadržala sve do 1922. godine kada je preimenovana u Prvu gimnaziju.
Nastavni plan i program bio je kao i u sličnim školama u drugim evropskim zemljama.
Zanimljiva je činjenica da je nastavni jezik koji je određen naredbom o osnivanju škole bio “Bosanski zemaljski jezik s latinskim pismom”. Međutim, 27. novembra 1879. godine naredbom Zemaljske vlade Benjamina Kalaja ovaj naziv je promijenjen u “Bosanski zemaljski jezik sa latinskim i ćirilskim pismom”. Zvanični naziv “Bosanski jezik” naredbom iste Vlade postoji od 6. marta 1892. godine, a od 1907. godine nastavni jezik je srpskohrvatski.
Dugo godina su ovu, ali i bilo koju drugu srednju školu, mogli pohađati samo učenici dok je učenicama školovanje bilo zabranjeno. Upis je dozvoljen i djevojčicama od 2. augusta 1918. godine, ali samo privremeno. Konačno pravo upisa djevojčice su dobile tek početkom školske 1919/1920. godine. Broj učenica se povećavao iz godine u godinu tako da je početkom školske 1924/1925. godine otvorena Ženska gimnazija.
Učenice svih sedam razreda Prve gimnazije su prešle u Žensku gimnaziju, dok je učenicama osmog razreda dozvoljeno da ostanu i završe školovanje.
Tako je zvanično 1925. godine škola postala Prva muška gimnazija u Sarajevu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata škola je morala biti zatvorena zbog pojave epidemijskog tifusa. Kada
je ponovo otvorena, u maju 1942. godine, u njoj je bila smještena vojna bolnica pa đaci Prve gimnazije nisu
imali svoju zgradu sve do oslobođenja 1945. godine. U toku Drugog svjetskog rata u ovoj zgradi radi
i Druga muška gimnazija, jer je njihova zgrada bila uništena. Druga muška gimnazija premještena je u drugu zgradu u oktobru 1954. godine, ali je tada VII osnovna škola (danas Osnovna škola “Safvet-beg Bašagić”) bila smještena u Prvu mušku gimnaziju.
Škola u toku opsade
Školska 1991/1992. godina završila se 3. aprila 1992. Tog dana (petak) u obje smjene su održana po tri časa. U poslijepodnevnim satima roditelji su dolazili po djecu i izvodili ih iz škole. Na obilježavanje Dana škole 6. aprila 1992. godine pozvani gosti nisu došli, knjige za nagrađene učenike nisu uručene.
Nastavak školske godine za učenike nije bio organizovan zbog sigurnosne situacije,
ali su profesori i direktor svakodnevno dolazili. Krajem septembra i tokom oktobra 1992. godine roditelji i učenici su se počeli interesovati o mogućnostima organizovanja nastave. Nastavničko vijeće donijelo je odluku o organizovanju konsultativne nastave iz Bosanskog jezika, Matematike i Fizike. Učenici završnih razreda su se u decembru obratili molbom da im se omogući polaganje vanrednih ispita. Gimnazija je tražila odobrenje od Ministarstva
za vanredni rok. To je bila prva zvanična inicijativa u gradu za nastavak rada u školskoj 1992/1993. godini. U februaru 1993.
godine su, prema odluci Ministarstva, u gradu počele sa radom „ratne škole“.
Časovi su trajali onoliko koliko je situacija dozvoljavala, nekad 45 minuta, a u nekim slučajevima su bili skraćeni ili su učenici samo dobijali uputstva za rad i odlazili su kućama. Profesori su nastavu držali i u kućama učenika gdje su se okupljali učenici iz obližnjih naselja. Jedna novčana donacija je investirana u prevoz zaposlenih. Prva gimnazija, odnosno sarajevsko ratno školstvo, postaje jedinstven primjer i model u historiji
obrazovanja.
Zgrada Gimnazije je tokom rata pretrpjela velika razaranja. Odmah na početku razbijena su sva stakla na prozorima, krov je granatiranjem oštećen na više mjesta, a uništeno je i nekoliko učionica. Za vrijeme rata u školi su bile smještene izbjeglice.
Sve ratne nedaće ova zgrada je uspjela preživjeti, učionice su obnovljene, učenici su se vratili u školske klupe, a „stara dama“ je nastavila da ponosno prkosi vremenu i nedaćama.
Broj redovno upisanih učenika možete naći ovdje.